Za nama je toliko povijesti da se kod brojnih današnjih (umjetničko) kulturnih produkcija i događanja često upada u zamku reorganiziranja napravljenog. Ta svojevrsna postprodukcija je još uvijek kreacija, ali u većini slučajeva lišena snage, inovativnosti te posebice – suvremenosti. No, bilo da je riječ o citatima povijesnih referenci ili o ponavljanju već napravljenog, postoji potreba po neprestanom uvažavanju onoga što je baštinjeno.
Na tom tragu je i Međunarodni simpozij mozaičke umjetnosti Mosaic city/Grad mozaika, novo pokrenuta manifestacija kreativnog kulturnog turizma. Bez obzira na to što je ovogodišnji simpozij pilot (nulto) zdanje, planovi organizatora vrlo su ambiciozni: da kroz umjetnička stvaranja, radionice, seminare, skupove i urbane intervencije Grad Poreč postane “novi centar svjetske umjetnosti mozaika”. Želeći napraviti odmak od muzeološkog pristupa kulturno povijesnih spomenika, a Poreč je bogata riznica toga, osobito antičkih mozaika, organizator je odabrao interdisciplinarni dijalog suvremenosti i prošlosti koji sagledava buduće vrijednosti proizašle iz toga. Jezikom vizualnih komunikacija osmišljena je priča koja bi trebala postati jedan od novih kulturoloških identiteta grada. Za ovu godinu učinjeni su prvi koraci, bez obzira što se ideja o pokretanju simpozija vukla godinama. Osnovana je udruga Društvo za skrb i promicanje održivog korištenja kulturne baštine – Poreč, iznijet je programski manifest, osmišljen je naziv i logo manifestacije, uspostavljena je suradnja sa lokalnom zajednicom i pozvani su umjetnici Đanino Božić, Marina Đelalija, Miloš Prekop i Eugen Varzić.
Na temelju mikrosituacijske datosti navedeni umjetnici su kreativno (re)konstruirali širi povijesni kontekst i značenje Mozaika* (veliko M, kako posebna umjetnička tehnika) iskazujući pri tome različite poetike i pristupe. Nijednom od umjetnika mozaik nije primarni medij izražavanja. Dapače, većini je to prvi susret sa stotinama bojanih kvadratića koje treba sastaviti unutar zadane površine. Izazov tim veći: imaginarnu sliku trebalo je materijalizirati novousvojenom tehnikom. Vještina je savladana, a sadržajno to je novo čitanje povijesti koje odgovara kako digitalnim kodovima medijske tehnologije (Eugen Varzić), tako i slikarskim izvorima otvorenih prostora figurativnog i apstraktnog (Đanino Božić, Marina Đelalija,Miloš Prekop): čitanje između lokalnog i globalnog, konkretnog i simbola, tehnike i organskog. Mozaici velikog formata, mozaičke minijature i skulpture, koji nose imena pozvanih umjetnika, ostaju Gradu Poreču. Vremenom, kao i naredni radovi budućih simpozija, postat će dijelovi urbane strukture kako u starogradskoj jezgri tako i na perifernim dijelovima grada. Riječ je o dugoročnom projektu koji u osnovi sadrži ideju mozaičke tehnike: strpljivo slaganje dijelova u veću cjelinu kako bi slika trajala u vremenu.
Jerica Ziherl
