Kada bi tražili jednu zajedničku nit ovogodišnjeg Simpozija mozaičke umjetnosti, onda bi to bilo, pored vedrog zajedništva i kolegijalne atmosfere – vrijeme. Ne mislimo pritom na meteorološke uvjete (koji su, istina, išli im na ruke) nego na utrošak radne energije koja je potrebna da se uspješno savlada ova posebna i zahtjevna tehnika. Ne samo da je ove godine simpozij trajao četrnaest dana, duže od prošlogodišnjeg, nego je ugostio više sudionika što se i odrazilo na brojnosti, razuđenosti i višeslojnosti nastalih radova. Goste simpozija nazvat ćemo uvjetno „mozaičarima“ jer osim Lise Battistutte i Silve Selva, kojima je mozaik struka, te arhitekta Aleksandra Knapića, riječ je o umjetnicama/ima koji se bave slikarskim ili kiparskim medijem. U svojim opusima oni gotovo da i nemaju dodirnih točaka, što dodatno naglašava individualnost pojedinog rada.
Dok su se jedni bavili istraživanjima kolorističkih varijacija geometrijske apstrakcije (Đanino Božić), arhitektonskim modulacijama stišanih raspona boja (Aleksandar Knapić) ili lirskim ugođajima (Darina Janev), drugi su problematizirali dihotomije linearnosti i nelinearnosti, jednostavnosti i složenosti pretvarajući površine u ekspresivne (Lisa Battistutto, Silva Selva) ili nadrealne (Lojze Adamlje), gotovo mistične (Andrey Janev) kom- pozicije. Figuralni eklekticizam njeguju i Nenad Matković i Marina Đelalija Jakomnić. Dok kod Marine bucmasta „mica-maca“ ili slika stilizirane šume odišu smirenom radošću, Nenadov okrugli portret Jimi Hendrixa vibrira u svojim sivocrnim i tamnocrvenim registrima.
Korak dalje išao je Eugen Varzić koje se ove godine bavio plastičnim istraživanjima. Njegova skulptura/klupa namijenjena je jednom od Porečkih parkova. Moglo bi se zaključiti kako je on pronašao mjeru i ravnotežu između komunikativnosti nekonvencionalne apstrakcije i maštovitih pose- zanja s onu stranu tradicionalnog medija (slikarstva i kiparstva), računajući na autonomiju oblika, na specifičnu tvarnost korištenih materijala, na smjelo miješanje estetskih i funkcionalnih razina. Tako sa skulpturom/klupom dovodimo kraju (sažeto) predstavljanje 2. Simpozija mozaičke umjet- nosti, a možda je i Varzić namjerno ostavljen za kraj – kao mogući putokaz u kojem se smjeru može razvijati, ili koje sve perspektive ima, priča o mozaicima. Uostalom, priča se može ispričati na mnogo načina. Mi smo se odlučili za ovu o plastičkoj konkretizaciji i ekspresivnoj vrijednosti. No, može se ispričati i kao vid neravnodušnog sudjelovanja u svakidašnjici i pronalaženju odgovarajućeg izraza slobodne i zaigrane vizije. Ili, iz aspekta ponuda i mogućnosti kao ulog u oblikovanju profila jednoga grada – i kao takav je iznimno dobrodošao.
Mala Galerija, Poreč 16.05.-15.06 2013. Jerica Ziherl
