Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
8th October 2015

Izložba Mosaic City 2014

Kulturna manifestacija Poreč mozaik city godinama promiče tehniku mozaika kao vid suvremenog likovnog izraza. Kulturno nasljeđe mozaika u Hrvatskoj, nadasve s gradom Porečom kao njegovom, u svjetskim razmjerima, istaknutom sastavnicom, predstavlja za baštinike posebnu zadaću i brigu njegova održavanja i vrednovanja. Tradicija helenističkog i rimskog, pa i kasnoantičkog mozaika ima svoju bogatu tradiciju na hrvatskim prostorima, koja je poslije dugog razdoblja ponovno oživjela kroz djela suvremenih umjetnika. Prije svega u radionici kipara Ive Rendića u nedalekom Trstu, kada krajem 19. stoljeća mozaik postaje dijelom skulptorske dekoracije. Međutim, tek u 20 stoljeću, s više istaknutih predstavnika hrvatske moderne umjetnosti Jozom Kljakovićem, Ivom Dulčićem, Josipom Biffelom, Josipom Botterijem Dinijem i Edom Murtićem mozaik biva iznova vrednovan kao temeljno sredstvo likovnog izričaja. Mozaik je likovna tehnika, odnosno medij koji pruža mogućnosti izrade spomenika javne namjene. Kulturna baština u vidu zidnih slika i mozaika još uvijek nije u dovoljnoj mjeri, čak ni prepoznata, a kamoli znanstveno istražena i procijenjena. Posebnu prazninu predstavlja područje njihove zaštite. Upravo, porečka likovna radionica izrade mozaika pruža novu prigodu stvaranja nukleusa mladih umjetnika i izmjene međunarodnih likovnih iskustava stranih umjetnika. Sve navedeno potrebno je ostvariti kako bi se stvorili preduvjeti mozaičarske škole sposobne kreirati nove umjetnine, ali i ovladati ovom tehnikom u svrhu obnove ugrožene nacionalne baštine mozaika.

U suvremenoj umjetnosti, postoji pluralizam stilova, isto tako i raznorodni umjetnički dijalog s tvarima. U toj izvornoj tvari pronalaze svoje nadahnuće, otkrivajuću u naoko bezobličnom, ljepotu. Umjetnička invencija je ta koja unutarnji poriv u umjetniku preoblikuje u srž materije. Umjetnik kao da prepušta posao samim materi- jalima, gotovo slučaju, rađanje nove ljepote. Jer čovjek je ipak samo onaj koji otkriva, našim čulima, već stvorene svjetove. Danas u umjetnosti vlada eklekticizam, odnosno stav kojim se dozvoljava slobodni izbor i kombinacija stilova koji nisu jedinstveni, pružajući umjetniku neslućene mogućnosti spajanja, naoko nespojivih stilova i likovnih izričaja. Načelo slobode suvremene umjetnosti, definirali je postmodernom, ili kako mu drago, vidljivo je i na porečkoj ovogodišnjoj manifestaciji izrade mozaika, gdje se prirodnim materijalima postiže punina likovne forme. Davno je dubrovački vlastelin Nikola Vitov Gučetić u Dijalogu o ljepoti, objavljenom 1581. u Mletcima ustvrdio: «U nama postoji univerzalna moć, um, koji odgovara svim našim čuvstvima, i svodi raznolikost stvari na jedno; tako mi shvaćamo ljepotu, iako su naša čuvstva različita i bezbrojna.».
Bugarski likovni umjetnik Andrey Janev ove godine propitivao je likovne mogućnosti primjene bugarskog kalcita u morfološkom poigravanju s materijom poliranog ahata, stakla i raznobojnih tessera koji se gotovo temelji na fofističkoj potki grafizma i kontrastnom koloritu. Darina Janeva istraživala je mogućnosti oblikovanja naoko jednostavnih formi mandarle u plošnosti mozaika, kombinirajući kamene i staklene materijale.
Đanino Božić kockicama mozaika posvetio je hommage jednom od hrvatskih suvremenih mozaičara Otonu Glihi i njegovim gromačama, u naizgled apstraktnoj formi zeleno – crnih crta na bjelini pozadine, ali prepoznatljive teksture kompozicije.
Razmišljanje o antičkoj baštini te o njezinoj uklopljenosti u suvremene likovne mogućnosti, kao svojevrsni odgovor svojim šakačima pružio je likovni umjetnik iz Zagreba mlađe generacije – Stipan Tadić. U umanjenom mjerilu realizirao je figuralni mozaik davno uništenih središnjih polja brojnih rimskih villa rustica koje su pos- tojale i na našim prostorima, povezujući nas sa svijetom slijednika rimske civilizacije. Izvrsni figuralist u ovoj zahtjevnoj tehnici iskušao je likovne izraze oblikovanja tijela u pokretu, omiljenom u antičkom svijetu gladijatora i arena.
Mlada bosanskohercegovačka umjetnica Maja Matašin odlučila se za svojevrsni figurativni eklekticizam, s prikazom stilizirane bikovske glave unutar arhitektonskog triptiha smirene forme, propitujući u minijaturi mogućnosti realizacije većih formi zidne dekoracije. Ova stilizacija ima svoju dvojnost u svojevrsnom posizanju u neosecesijski imaginarij i motive s nevjestinskih drvenih škrinja iz folklorne umjetnosti.
Svojevrsni homo movens ove likovne mozaičarske radionice Eugen Varzić, izradio je jelena kubistične forme, otkrivajući mogućnosti monokromatske dinamičke podloge, temeljeći svoj motiv na poznavanju baštine starokršćanskih mozaika, inspiriran početnim riječima Psalma 42: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom!“ U ovom značenju, jelen predstavlja katekumena, koji u težnji i žaru, žudi za znanjem. Prikazi jelena na izvoru starokršćanski su simboli univerzalne ekumene Sredozemlja i nalazimo ih u svim velikim metropolama, od Salone, Kartage, pa sve do Antiohije povezujući svojim univerzalizmom likovnu baštinu Poreča.
Marija Gašpar, na tragu ranokršćanske baštine, izradila je mozaik s prikazom ribe. Naime, grčki izraz za ribu je IHTHIS (ihtis), koji je prvim kršćanima poslužio kao akrostih za: Isus, Krist, Sin Božji, Spasitelj, a zbog svoje tajnosti samo je njima bio razumljiv. Riba, simbol Isusa Krista, smještena između dviju pletenica, poput primjera iz 4. stoljeća iz Eufrazijane revitalizira na postmoderni način kasnoantičku baštinu, otvarajući pitanja o ostvarivanju domaće porečke restauratorske radionice mozaika. Služenjem baštinom, bilo da se radi o stilizaciji imaginarija Otona Glihe, rimskih i starokršćanskih motiva te suvremenih pregnuća, možemo zaključiti kako je ovogodišnja mozaičarska radionica u Poreču u organizaciji Društva za skrb i promicanje održivog korištenja kulturne baštine – Poreč, u potpunosti ispunila očekivanja i obogatila likovnu baštinu Poreča s više vrijednih umjetnina.
Mozaik je kroz višegodišnje okupljanje mozaičara postao svojevrsnim prepoznatljivim simbolom grada Poreča, kao mogući odgovor na pitanje kulturne paradigme o traženju izvornosti na hrvatskom i europskom ozemlju likovnih manifestacija. Tehnika mozaika pruža ovom gradu neslućene mogućnosti u razvitku kulture, njegovih muzealnih i izložbenih institucija ugledavajući se na prekomorsku Ravennu, kao i stvaranje jedinstvenog likovnog proizvoda po kojima Poreč može postati likovno još uočljivijim. I na kraju ovog divnog druženja žalostan zbog rastanka s ovim prekrasnim ljudima sjetih se stihova japanskog pjesnika Yaso Saigia:“ (…) Zbogom je običan pozdrav kod smrtnika,/ Koji se susreću tu na zemlji.(…)“. Međutim, rastanak znači i ponovni susret umjetnika na slijedećoj radionici mozaika u Poreču.
Vinicije B. Lupis