Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
8th October 2015

Izložba Mosaic City 2015

Mozaik je likovna tehnika, koncept i oblikovna strategija, ali najčešće na tim kockastim površinama tražimo – sliku. Bez obzira na to što se kaže da je mozaik  tehnika slikanja kamenjem, a Giorgio Vasari ga je opisao kao slikarstvo za vječnost,  potrebno je, prije svega,  savladati vještinu njegove izrade. A to  zahtijeva strpljivost, studioznost i praksu. Uzmimo za usporedbu ovogodišnje  radove Sebastijana Dračića,  jednog od najperspektivnijih hrvatskih suvremenih slikara, i Bisenije Terešćenko, mlade srpske slikarice koja je izučena mozaičarka.  Dračić je pojednostavljenjem tonova i crtačkih intervencija naglasio strukturu mozaika, pri čemu je izostala naracija koja je inače svojstvena njegovim slikama. Kod Venere  Bisenije Terešćenko nalazimo suprotnu situaciju. Ona elemente istog jezika  (oblik, liniju, boju, ton, teksturu)  gradi na drugačiji, suptilniji način čime postiže volumen, prostor i svijetlo na  gradbenoj površini. Na taj način postiže sliku, a  mitska se Venera pretvorila u ženu koja bogatstvom i finoćom detalja izražava – toplinu. Slično dvojno pretvaranje  (U. Eco) nalazimo u radovima Nenada Matkovića i  Dolores Đauračić. Kod njih možemo povući paralelu s radom fotografa koji mehanički reproducira postojeću stvarnost. Kod Dolores to su zidine Stona, koje se u mozaiku pretvaraju u tvarnu i dekorativnu površinu, a Nenad  uspijeva uskladiti i naglasiti ekspresivne, pa i humorne crte vlastita lika. Otklon od slikarsko-fotografskih predložaka je Akt Ivana Golca. Izveden gradacijama pretežito crno – bijelih odnosa neutralizirao je vidljivost mozaičkih kockica.

Drugačiji  pristup njeguju Maja Matašin i Marija Gašpar. One spajaju mozaik u stiliziranu ornamentalnu pozadinu sa snažnim konotacijama. Maja poseže za simbolima ljiljana i glagoljice kako bi povezala svoju tu-prisutnost, odnosno Poreč, mjesto održavanja simpozija, i Sarajevo, grad u kojem živi i radi. Glagoljicom izveden Share a smile  naglašava univerzalnost dobrohotne poruke, ali i svekoliku dominaciju engleskog  jezika. Intimniju stranu priče nalazimo u radu Marije Gašpar. Uokviren pleterom u središtu mozaika izveden je Ramski križ.  Rad je posvetila svojoj baki koja je taj simbol imala istetoviran na ruci. Još jedan od simbola je prisutan na ovogodišnjem sazivu. Crveno, veliko i ljupko srce izvedeno je u središtu klupe za dvoje obloženom mozaičkim polikromnim formama. Love bench, su izradili, uz pomoć Maje Matašin,  članovi udruge organizatora simpozija Enis Žužić i Sonja Petrić.

Bez obzira na forme, značenja i emocionalne naboje tema, možemo istaći da su svi ovogodišnji sudionici simpozija zadržali estetske i tehničke vrijednosti, kao i dosljednost ponaosobnih stilskih izričaja. Valja istaći i to da je važno postojanje i djelovanje Grada mozaika.  Jer mozaik danas predstavlja onu točku  umjetnosti koja tvori most između tradicije i suvremenosti, između zanata i umjetnosti, između stare i nove paradigme. To, da je mozaik ušao u polje umjetnosti i nanovo zalijepio stari pogled na novi svijet, jest samo pokazatelj da ohrabrujuće putuje od izvora do izvora, od ideje do ideje, da se ne opterećuje time iz koje discipline tko dolazi, ili, je li on dekorativna ili primijenjena tvorevina. Radovi koji su pred vama, neupitno pokazuju da je mozaik prekoračio zadane granice među medijima i umjetničkim žanrovima, a više nije ni bitno je li to ili nije dio obnove  modernističkih priča. Možda je važnije  njegovo istovremeno  pulsiranje, međuprožimanje različitih izričajnih sredstava i interesnih sfera kojima uljepšava zbilju promatrača.                           Jerica Ziherl

izložba otvorenjeizložba2radovi clanova udruge