Transformacija mozaičke tehnike u medij i obrnuto, za umjetnike nije ograničenje, nego otvoreno polje pregršta novih mogućnosti, istraživanja i ideja za eksperimentiranje. Predstavljanje suvremenih umjetničkih oblika kroz klasične mozaičke materijale poput kamenčića ili stakla nije puko mehaničko i dekorativno reproduciranje, nego reverzibilna strategija, mjesta različitosti i suprotnosti, u kojem podjednako djeluju umjetnička, konceptualna i diskurzivna misao. Riječ je o jednom općem pomaku u načinu gledanja mozaika, koje nije više samo stara i tradicionalna tehnika (većinoma za vladare), pa tako ni samo slaganje dijelova u jednu cjelinu. To su sada prije istovremena i raznomjesna umrežena povezivanja radnji koje su mjerljive logikom neposrednog iskustva i raznovrsnih kolorističkih sastavnica. Takva suvremena percepcija, koju umjetnici/ce potiču svojim radovima, nije se dogodila samo zahvaljujući uplivu koji na zbilju vrše suvremeni mediji i tehnologija nego, poradi osvještavanja situacije da je gledanje fizička operacija, a vizualni svijet je socijalna činjenica – jedno je uvjetovano, a drugo je kompleksno.
Za Đanina Božića, Ivanu Hrvatin, Sebastijana Dračića, Sonju Milotić Šesto, Brigitte Brand i Miljenku Šepić mozaik je „čista slika“; preslika koncepta rastavljenih i razlomljenih slikarskih formi na mozaičke površine. Počinje kad je skica u boji prenesena na karton, potom kompozicijama adiranja materijala i formi postižu različitosti likovnog opredmećenja na cementnoj bazi – koja postaje obojena površina stvari lišenih osnove. Vidimo pravi métiere: dobro sastavljeno, oslikano kompozicijsko rješenje i (ručnu) tehniku.
Za navedene umjetnike mozaik je kulturno kodiran i konzumira se kao slika boje na podlozi materijala, podjednako je li riječ o apstraktnim oblicima (Božić, Milotić Šesto), geometrijskim (Hrvatin) ili simboličkim prizorima (Dračić, Brand, Šepić). Bez obzira na to da li se radi o pejzažu ili prizorima mora, figuri ili apstraktnim elementima, slika im omogućava da mozaiku povrate izgubljeni kredibilitet povijesne reprezentacije koju mu je upravo ona (ali i fotografija) i oduzela. Recentni umjetnički izričaji, pa tako i ovi mozaici, neupitno su odavno prekoračili te čvrsto zadane granice među medijima i umjetničkim žanrovima, a više nije ni bitno je li ili nije to dio obnove velikih klasičnih priča. Za Đanina Božića, Ivanu Hrvatin, Sebastijana Dračića, Sonju Milotić Šesto, Brigitte Brand i Miljenku Šepić je svekoliki napredak zamijenjen riječju o individualnom usavršavanju i stvaranju. Stoga im je možda važnije istovremeno pulsiranje, međuprožimanje različitih izričajnih sredstava i interesnih sfera kojima, kao umjetnici/ce uljepšavaju zbilju promatrača.
Jerica Ziherl