Simpozij izrade mozaika, ove godine šesti po redu, je svojevrstan transdiciplinarni laboratorij, učionica i forum na kojem se preispituju i istražuju mogućnosti kreativnog dijaloga između jedne od najstarijih likovnih tehnika i suvremenog okruženja. Za sudionike Simpozija rad i stvaranje u određenom im lokalnom kontekstu prilika je da kroz sam proces rada, koji nije nimalo jednostavan, uspostave kontinuitet s bogatom mozaičkom baštinom Poreča i ujedno pridonesu stvaranju njezina suvremenog identiteta. Izuzetno je važno i dragocjeno što Simpozij njeguje klasičan postupak izrade mozaika, jer svjedočimo sve većoj prevlasti digitalnih mozaika, fotomozaika, ili generiranih slikovnih mozaika kod kojih se od hipertrofije algoritmova i dijagrama često zaboravlja na samo djelo. Tim više nam je porečki simpozij značajniji, jer ne zaboravimo da se u drevna vremena smatralo da je mozaik opus musivum, što bi se slobodno moglo prevesti kao „rad muza“.
Stoga u prvom djelu simpozija drevne muze nadahnjuju umjetnike. One su jamstvo individualnosti projicirane na dvodimenzionalne podloge, odnosno mozaike. Sudionici Simpozija, bez velikih metaforičnih i značenjskih tereta, bez narativnih diskursa svjedoče o vlastitoj umjetničkoj viziji stvarnosti. To su polazne točke iz kojih proizlaze njihove slike na mozaicima. Te slike nisu tek dokaz njihova upoznavanja tehnike, nego je tehnika bila tu kako bi tražili trenutno uprizorenje na slici. To su vizije svijeta umjetnika koji svoje znanje o povijesti klasičnog mozaika kombinira s vlastitim izričajem, ispisujući u kockastim slikama dojmove vizualnog i spoznajnog. Stoga Simpozij kao mjesto rada predstavlja prostor uma, vremena i procesualnosti, riječ je o stvaranju kao „ekstrakciji“, odnosno trenutku kada materijal – pregršt sitnih obojanih kockica – postaje element gradnje jedne nove likovne cjeline čiji učinak je vidljiv reverzibilnim činom – onda kada se mozaik okrene i postane slika.
Kao slika, mozaici pripadaju drugom dijelu Simpozija. Nije samo riječ o izložbi radova, zapravo ne predstavlja neki galerijski ili muzejski okvir, nego je namjera novo nastalih mozaika uspostavljanje specifičnog dijaloga sa lokacijama i zajednicom. Možete ga doživjeti šetnjom kod Peškere ili pred hotelom Zagreb, kao i u prostorima brojnih ustanova u Poreču. Naime, tamo se nalaze mozaici koji su donirani od strane organizatora nakon završetka Simpozija. I u tome se ogleda značaj njegova postojanja i djelovanja, učiniti djela mozaika vidljivim i dostupnim javnosti. O njihovoj održivost i trajanju u vremenu ne trebamo se brinuti, postoje već stoljećima u sakralnim ili muzejskim prostorima Poreča. Stoga je Simpozij izrade mozaika mnogo više nego prostor učenja i stvaranja, ili uspostava kontinuiteta; on kroz osobnosti stvaraoca govori o djelima koja ne ostaju u tamnim komorama ili kao isprazni dekori, nego kao simboli kreativnih bića pridonose drugačijem pogledu na proces stvaranja umjetničkog rada, kao i na njegovu ulogu unutar zajednice. Upravo u činu predstavljanja nalazi se osnovno težište onoga što zovemo dijalogom umjetnosti i zajednice, jer odabiri mozaika Simpozija koji se predstavljaju i na način na kojih ih se odlučuje predstavljati, korak po korak, transformiraju urbanu svakodnevnicu u vrijedne prizore u kojima individua ili zajednica pronalazi novo oduševljenje i novu potencijalnu ljepotu.
Jerica Ziherl